Predaja o nastanku Peckog jezera tajnovita je kao i jezero koje je do Drugog svjetskog rata bilo omiljeno izletište Petrinjaca i njihovih gostiju. Tajnovit je i nestanak Peckog jezera u šumovitom okruženju romantičnog krajolika Hrastovačke gore na području grada Petrinje. Uz postanak i nestanak jezera, narodna je mašta isplela priče koje se i danas čuvaju na njegovu dnu.
Pjesnik Ivan pl. Trnski koji je službovao u Petrinji u stožeru Druge banske pukovnije od 1841. do 1842. godine napisao je pjesmu Prokletnik u Peckom jezeru koja je objavljena u Viencu 1869. U svojoj baladi piše o prokletstvu bana zbog njegove nevjere banici, kao i o postanku ovog jezera od njezinih suza. Prokletnik je živio na dnu jezera, a čim bi čuo da se netko kupa, povukao bi nesretnika na dno. Nadalje, priča je to o pastiru i njegovoj ljubavi prema djevojci koja je svaki dan uz jezero vezla ruho za njihovo vjenčanje.
Dok je ona vezla i krajičkom ga oka gledala, on je bezbrižno plivao i vodom ju prskao. Tada su se zatalasali valovi po jezeru koje je osjetio prokletnik ban, povukao ga na dno i okovao ga zlatnim lancima. Djevojka je gorko zaplakala te je počela zapomagati i moliti bana da joj pusti dragoga. Kako je voda na jezeru ostala nepomična, djevojka je za svojim dragim uskočila u jezero. No, tada se ban smilovao i pastira oslobodio okova te ga na svojim rukama izvukao iz vode, a potom i djevojku. Nekada prokletnik, a sada već sijedi starac, izjavio je da ih je njihova vjera u ljubav spasila.
Sličnu, ali ipak različitu priču o nastanku ovog jezerca nalazimo u baladi pjesnika Đure Arnolda. I on je pošao stazama narodnoga vjerovanja prema kojem se na obali ovog jezera odigrala tragedija mladosti. Otac bogataš, čiji se dvor bijeli na obali, sili kćer jedinicu da se uda za nepoznatog mladoženju. Njezino srce vene i čezne za ribarom na drugoj strani jezera koji je svoje uboge dane provodio ribareći.
Jedina mu je radost bila djeva u bijelome čamcu kojoj je poklonio svoje srce. Kći je zapamtila riječi svoje pokojne majke koja joj je govorila da sluša svoje srce kada bude birala svoga odabranika. No, njezin škrti otac želio ju je što prije udati i to isključivo za bogatoga muškarca kako ne bi potrošio njezin miraz. Uzalud ga je preklinjala, ali otac je ostao neumoljiv i nemilosrdan.
Ogorčena očevim riječima, kći usred noći odjevena u vjenčanicu i s vijencem od cvijeća na glavi odlazi do jezerca, ulazi u svoj čamac i baca se u jezero. Bogataš je zapalio svoj bijeli dvorac kada je shvatio što je učinio i otišao u daleki i nepoznati svijet, gdje mu se gubi svaki trag. Što se dogodilo s ribarom, samo dragi Bog zna. Zato kad se u jesen nad jezercem spusti magla siva, njime se u čamcu bijelom dvoje vozi i strastveno cjeliva.
( Izvor: dr. sc. Ivica Golec, Petrinjski biografski leksikon; Ivan Rizmaul, Blagdan i svagdan petrinjski )